"Ja sam rekao da je, prema mojem mišljenju i vjerovanju, sve kaos, to jest zajedno zemlja, zrak, voda i vatra, pa je ta zapremnina tako idući napravila hrpu, baš kao što se sir napravi u mlijeku, i u njemu su nastali crvi, a to su bili anđeli."
Kada su povjesničari okupljeni oko časopisa Annales d'histoire économique et sociale u 20. stoljeću napravili svojevrsnu revoluciju u izučavanju povijesti, koju je Fernand Braudel dodatno utvrdio člankom o povijesti dugog trajanja, naglasak je većini budućih znanstvenika stavljen na istraživanje dugih procesa nauštrb pojedinačnih događaja. Takav je pristup prema Jacquesu Revelu socijalnu historiju odveo na sporedni kolosijek, a u prvi plan gurnuo političku i ekonomsku povijest. Ništa čudno jer se i u današnjem izučavanju povijesti unutar školstva naglasak stavlja prvenstveno na političku povijest. Na revoluciju se, barem u ovom slučaju, odgovorilo revolucijom. S namjerom da, među ostalim, posluži kao kritika prevladavajućem toku historiografije, Carlo Ginzburg u fokus je svoga znanstvenog rada stavio mikrohistoriju, granu historiografije koja na temelju događaja, zajednica ili pojedinaca stvara zaključke većeg značaja.
U ranoj novovjekovnoj Europi, kada se pod pritiskom nemorala unutar Katoličke Crkve dogodio novi raskol koji je rezultirao raznim protestantskim sljedbama, Crkva je odgovorila na jedini način na koji je mogla – uspostavljanjem inkvizicije. Na spomen sudskih procesa koji su vođeni zbog hereze, vještičarenja i svega što je na neki način značilo odmak od Svetog pisma, prvi na pamet padaju osuda kopernikanskog heliocentrizma (nazvanog tako jer ga je Kopernik najvjerojatnije razvio neovisno o Aristarhovu modelu) te suđenje Galileu (koje je završilo na taj način ponajviše zbog uvreda upućenih papi Urbanu VIII.), no gledano iz pozicije povjesničara koji želi razbacati postulate tadašnje znanosti, iz pozicije povjesničara koji se bavi mikrohistorijom, Carla Ginzburga zanimalo je kakav utjecaj ta ista inkvizicija ima na malog čovjeka.
Prvi je njegov doprinos bila studija o benandantima, tradicionalnim furlanskim „šetačima“ 16. i 17. stoljeća koji su tijekom sna projicirali svoju astralnu formu iznad usjeva te se borili protiv zlih vještica da bi osigurali dobru ljetinu. Ubaciš tu i tamo neki ljubavni zaplet i zvuči kao dobar roman epske fantastike. No ti su ljudi uistinu postojali, a zbog te je prakse, vjerovali da je istina ili ne, mnoge od njih inkvizicija proglasila vješticama i osudila zbog krivovjerstva.
Drugi, a po mnogome i najznačajniji, njegov doprinos knjiga je Sir i crvi – kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća, djelo koje je proglašeno najznačajnijim postignućem mikrohistorije u povijesti. Knjiga je to koja na temelju arhivskih podataka govori o suđenju furlanskom mlinaru Domenicu Scandelli, poznatom kao Menocchio, koji je zbog religijskih i kozmoloških uvjerenja koji se nisu slagali s katoličkim narativom, završio pred inkvizicijom. Sâm naslov izveden je iz Menocchijevih riječi upućenih inkvizitorima: „Ja sam rekao da je, prema mojem mišljenju i vjerovanju, sve kaos, to jest zajedno zemlja, zrak, voda i vatra, pa je ta zapremnina tako idući napravila hrpu, baš kao što se sir napravi u mlijeku, i u njemu su nastali crvi, a to su bili anđeli“, što je pak bilo tradicionalno vjerovanje da će pretjeranim dozrijevanjem sira u njemu nastati crvi. Na stranu primjer sira s crvima kao što je casu marzu, znanost je to vjerovanje do danas opovrgnula, ali nije opovrgnula Menocchijevu kozmologiju unatoč svim naporima inkvizicije.
Značaj je tog djela višestruk. Ono nije samo postavilo mikrohistoriju u rang socijalne historije i obje ih vratilo na kolosijek s političkom i ekonomskom poviješću, već je Carla Ginzburga etabliralo kao jednog od najznačajnijih povjesničara modernog razdoblja. Takav status ipak mu je omogućio da 1979. godine i formalno zatraži od pape Ivana Pavla II. da otvori Vatikanski arhiv. Premda je papin tadašnji odgovor ostao nepoznat, nakon otvaranja Arhiva znanstvenicima 1998. godine kardinal Ratzinger (kasniji papa Benedikt XVI.) zasluge je otvaranja prepustio Carlu Ginzburgu i njegovu pismu. Carlo Ginzburg tako je i službeno –prema naslovu Los Angeles Timesa iz travnja 1998. godine – stavio inkviziciju na suđenje.
