U sklopu rubrike InkviZDicija porazgovarali smo s jednim od najboljih hrvatskih kvizaša i urednikom Memorijala Mirka Miočića
*Ova slika nipošto nije inspirirana istinitim događajima koji isto tako nisu utjecali na to što intervju počinje in medias res.
Q: Kira, prije svega, hvala ti što si pristao na ovaj intervju. Znamo da si zauzet, ako ničim drugim, onda barem konačnim uređivanjem pitanja za ovogodišnji Memorijal.
S obzirom na to da je kviz u posljednjem desetljeću, a naročito u posljednjih pet godina, poprilično uzeo maha, do te mjere da se o kvizašima počelo pričati i u kontekstu supkulture, u dobrom broju gradova i općina u Hrvatskoj može se pronaći neki oblik kvizaškog natjecanja. Smatraš li da je boom koji su kvizovi doživjeli realan, je li stvarno tolika potražnja za kvizovima i može li ona opstati ili smatraš da će takav eksponencijalni rast možda dovesti do zasićenja i pucanja mjehura?
A: Najveći boom kviziranja prvenstveno je u sferi pub-kviza, tako da ne vidim razloga da ne opstane. Mislim, realno, 90 % ljudi na kviz dođe družiti se i napiti, tek je nekolicina ekipa na svakom kvizu stvarno zainteresirana za rezultat. Štoviše, u posljednjih sam nekoliko godina od „nekvizaške“ populacije dobio dojam da sve bolje i bolje reagiraju na postojanje kvizova, a dosta ih se i uključilo u neki lokalni pub-kviz iako sam od tih istih ljudi prije nekoliko godina slušao rečenice tipa: „Joj, vi ste kvizaši gikovi, to je sve teška glupost, bolje se bavi nekim sportom.“ Otprilike ista stvar kao s nekim ozbiljnijim gejmingom prije 10 – 15 godina, a mislim da se možemo složiti da se kod gejminga ne vidi nikakvo zasićenje.
Q: Prema tvom mišljenju, kakav je utjecaj na kvizašku populaciju imala pandemija? Iako se možda čini glupo pitanje, moramo istaknuti da smo primijetili veliki rast online-kvizova, od kojih su neki bili besplatni, neki su se plaćali, a neki su, naravno, bili i humanitarnog karaktera, primjerice kada se, među ostalim, skupljao novac za pomoć ljudima Petrinje. Smatraš li da je ogroman porast, ne samo online-kvizova već i kvizaških grupa, pomogao popularizaciji kviza? I ono škakljivije pitanje – smatraš li da su rezultati takvih kvizova realni?
A: Meni nikad nije problem biti kontroverzan, tako da za ovo pitanje mogu izvaditi „big guns“. Online-kvizovi u vrijeme lockdowna bili su nužno zlo jer nam je ipak bilo draže igrati išta nego ništa, ali na kraju priče donijeli su više lošega nego dobroga. Kao prvo, sama se kvaliteta kvizova srozala jer je online bilo lakše pokrenuti neki kviz – time smo dobili i desetke loših sastavljača čiji kvizovi ili odbiju nove igrače ili, još gore, novim se igračima ti kvizovi svide jer su prvo što su ikad igrali – pa im dobri kvizovi neko vrijeme neće biti dobri ako se naviknu na ono prvo. Kao drugo, svaka osoba s očima i imalo zdrave pameti mogla je iz online-kvizova vidjeti da ima previše ekipa i pojedinaca kojima nije problem varati na kvizu. Na samim online pub-kvizovima možda to i nije bio neki poseban problem, to nisu bila neka posebna natjecanja niti su postojale neke velike nagrade – tako da je to varanje samo egotriperska glupost – ali ni u kojem slučaju ne bi bilo dobro da se takav trend nastavi i na natjecateljskim kvizovima, na kojima također ima raznih problema s varanjem, a na koje prevelik broj igrača zažmiri jer su svjesni činjenice da to nije lagano dokazati, osobito u okruženju „ma ne bi on/a nikad“.
Q: Dijelom i nastavno na prethodna dva pitanja, kakvo je tvoje mišljenje o kvaliteti kvizaške scene u Hrvatskoj, konkretnije ljudi koji igraju kvizove? Mogu li hrvatski kvizaši biti konkurentni u europskim i svjetskim okvirima i ima li tu možda nebrušenih dijamanata koji mogu doseći visoke razine, a koji jednostavno još nisu dobili priliku to pokazati?
A: Natjecateljska nam je scena nenormalno dobra. Mislim da nijedna druga država nema takav napredak u posljednjih nekoliko godina. Naravno, nije to ni toliko čudno kad pogledamo koliko smo razvili cijelu infrastrukturu s nekoliko trodnevnih evenata i serijala kvizova, bilo HKS-ovih, bilo vaših, bilo od nekoga trećega. Nekog utjecaja imaju valjda i online kvizaške grupe, bez obzira na to što se njima osobno koristim najviše za umiranje od smijeha na obvezna glupa pitanja nakon što sam taj dan već pročitao previše komentara na Indexove članke. Kako napreduje cijela scena, tako napredujemo i mi koji smo na vrhu piramide, tako da se usuđujem reći da u ovom trenu imamo možda i barem tri igrača u top 20 – 25 igrača svijeta. Nebrušenih dijamanata sigurno ima, ali je puno teže brzo postići dobre rezultate nego što je bilo prije nekoliko godina. Zato svakako želim dati savjet mladim talentima – ne gubite motivaciju, rezultati će doći s vremenom. Kviz je maraton, ne sprint!
Q: Kakvo je tvoje mišljenje o hrvatskim kvizovima – individualnim i ekipnim? Postoji li nešto što misliš da bi trebalo promijeniti?
A: Ima i puno dobrih i puno loših stvari, ali ja sam teški perfekcionist pa više primjećujem ove loše. Razvoj scene doveo je do velikih razlika između jačih i slabijih igrača, tako da sve više i više postaje Sizifov posao napraviti kviz ili serijal kvizova koji će zadovoljiti potrebe i jednih i drugih. To se posebno može vidjeti pogledom na rang ljestvicu HKS-a na kojem nema velikog broja jakih igrača jer im se jednostavno ne isplati igrati određeni dio službenih natjecanja. Istovremeno bi bilo grozno za početnike da kvizovi izgledaju kao finale MMM-a. Treba naći neki srednji put, možda nekakvu ligašku strukturu službenog programa u kojoj bi određena natjecanja bila prilagođena svakom ligaškom stupnju – da početnici igraju lakše i njima zabavnije kvizove od igrača koji se natječu za medalje. Ekipni kvizovi ipak imaju neku podlogu pub-kviza, tako da tu nema smisla ništa mijenjati. Treba samo stremiti što boljim kvizovima – razlike između određenih sastavljača jesu ogromne.
Q: HKS-ov Croatian Open igra se u inozemstvu, Deanov Squizzed boduje se za rang listu u Austriji i Portugalu, KviZDarije se igraju u Bosni i Hercegovini te u Srbiji. Smatraš li da hrvatski kvizovi imaju dovoljnu kvalitetu da naprave dodatni iskorak te da ih se šire prihvati barem na području Europe?
A: Ne vidim zašto ne. Većina drugih država nema ni blizu razvijenu scenu koliko imamo mi – „izvoz“ kvizova može biti samo pozitivna stvar i za naše organizatore i za strance koji žele igrati dobre kvizove. Osobito kad je u nekim državama glavni program sastavljen od IQA natjecanja koja, osim onih najvećih projekata kao WQC, a nekad čak ni on, najčešće ne valjaju.
Q: Vrlo brzo očekuje nas i peti Memorijal Mirka Miočića na kojem ćeš, naravno, već četvrti put biti glavni urednik i sastavljač. Što možeš reći o tom iskustvu i značaju koji za tebe kao sastavljača ima Memorijal Mirka Miočića?
A: Sastavljanje za Memorijal Mirka Miočića uvijek je poseban gušt. Od same činjenice da je event došao do nekog statusa najvećega hrvatskog kvizaškog natjecanja, do same atmosfere pri organizaciji – jednostavno je predivno. A i ja napredujem svake godine kao sastavljač kad se imam priliku brusiti na ovakvim projektima. Drugi Memorijal bilo je prvo natjecanje na kojem sam dobio potpunu slobodu u sastavljanju. Ako je išta bilo prekretnica da postanem vrsni sastavljač kao sada, to je bilo to.
Q: Dok smo još na temi Memorijala, top 10 igrača u svima četirima dosadašnjim izdanjima izgledao je bitno drukčije, na stranu nekoliko istih lica koji su tu bili svake godine. Koga vidiš kao favorite petog izdanja, bez obzira na to što prijave nisu još otvorene i ne znamo tko će sve igrati?
A: Pojedinačno – Dean Kotiga i Neven Trgovec. Uz dužno poštovanje svima ostalima, njihov napredak u posljednjih godinu dana vidio sam na svoje oči i mislim da će drugima to biti teško pratiti. Naravno, dosta drugih igrača nisam vidio, tako da je sve moguće. Što se tiče parova i ekipnog natjecanja, to bi trebalo biti slično kao i prošlih godina. Nadam se da će parovi opet biti napeti.
Q: Imaš li što dodati za kraj?
A: Hvala na ugodnom razgovoru i vidimo se uskoro u Zadru! Tko ne dođe, magarac!
Q: Hvala tebi još jednom i vidimo se ubrzo!
