Prošle godine, negdje krajem ožujka, Thomas Bach, predsjednik MOO-a, i Shinzo Abe popustili su pod pritiscima sportaša, nacionalnih olimpijskih saveza i zdravstvenih stručnjaka te službeno odgodili Olimpijske igre u Tokiju za 2021. godinu. To je bila odluka koja je istovremeno donijela osjećaj olakšanja i neizbježnog kaosa u međunarodni sport.
Japan je već jednom bio domaćin Olimpijskih igara, točnije, prva azijska zemlja domaćin. Bilo je to 1964. godine – iz perspektive prosječnoga hrvatskog kvizaša možda i davne, ali ne i za stanovnike Tokija i Japana koji i dandanas vide i osjete promjene te dobrobiti proizišle iz toga povijesnog događaja. U trenutku kada je Japan izabran za domaćina Igara nije prošlo ni 14 punih godina od kraja Drugoga svjetskog rata koji je ostavio zemlju ekonomski i društveno uništenu. Negdje na pola puta između devastacije i potpunog oporavka Japan je tek hvatao zalet koji će ga učiniti ekonomskom silom kakvom ga znamo danas, a Igre 1964. bile su prva prava prilika za pokazivanje svijetu napretka svoje zemlje, prilika koju Japanci nisu propustili. Samo nekoliko dana prije otvaranja Igara s radom je započela prva mreža superbrzih vlakova u svijetu, Tokaidu Shinkansen koja je u funkciji i danas, a otvorila je vrata izgradnji sličnih mreža poput europskog TGV-a ili kineskog vlaka Shanghai Maglev. Vlada je ubrzala izgradnju autocesta, poboljšala kanalizacijske sustave, proširila mrežu podzemne željeznice, a hoteli su se počeli uzdizati poput korova kako bi ugostili tisuće stranih gostiju. S izgradnjom hotela za potrebe Igara vežemo i masovniju pojavu zapadnjačkih toaleta kojih dotad, osim u američkim vojnim bazama, baš i nije bilo. Jedna od tih vojnih baza bio je i Washington Heights, kompleks koji će SAD za potrebe Igara vratiti Japanu. Japanci isprva nisu bili oduševljeni izborom jer se u neposrednoj blizini baze nalazio hram posvećen caru Meijiju te su oklijevali s pristankom na ponudu, ali su na kraju popustili te je bivši vojni kompleks postao dom olimpijskom selu te nacionalnoj gimnaziji Yoyogi, sportskoj dvorani čiji je dizajn, uz njegova ostala ostvarenja u arhitekturi, Kenzu Tangeu donio Pritzkerovu nagradu. Japanska točnost pokazuje se u svome punom sjaju u činjenici kako je većina sportskih objekata dovršena samo nekoliko tjedana prije otvaranja Igara. Domaćini su i nekim inovacijama vezanima i uza sport dokazali kako su sada dio prvog svijeta i kako će oni biti na čelu tehnološkog napretka. U plivačkim natjecanjima uveden je nov sustav mjerenja koji je pokretao vrijeme na zvuk startnog pištolja, a zaustavljao ga dodirom ploče. Također, prvi su put za fotofiniš upotrebljene fotografije s linijama uz pomoć kojih bi se u sprinterskim disciplinama lakše odredio pobjednik.
Kao odličan potez organizatora pokazala se i vrlo razumna politika oko cijena karata, što je doprinijelo tomu da se dosegne, po nekim procjenama, 90-postotna ispunjenost kapaciteta gledališta, a natjecatelji su bili iznenađeni interesom stanovnika Japana koji su ih na svakom koraku pozdravljali ili tražili autograme. Učeći iz grešaka prethodnika, ove ljetne Igre počele su u listopadu kako bi se izbjegle nesnosne vrućine s kojima su se nosili organizatori četiri godine prije u Rimu. Čast da zapali olimpijski plamen pripala je Yoshinoriu Sakaiu, dotad nepoznatomu mladom trkaču koji čak i nije sudjelovao na Igrama. No ono što njega čini posebnim jest činjenica da je rođen 6. kolovoza 1945. godine u Hirošimi, na dan kada je taj grad razoren atomskom bombom. Iako nisam siguran možemo li ga nazvati hibakushom, terminom kojim Japanci nazivaju ljude koji su preživjeli napad atomskim oružjem, zasigurno možemo ustvrditi kako je njegovo paljenje plamena simbol mira i napretka.
Osim vrhunske organizacije, jedan od razloga globalnog uspjeha ovih Igara leži i u tome kako su ovo bile prve Igre prenošene uživo putem satelita Syncom i Relay, a ne Telstar kojem se ponekad pripisuju zasluge (op.a.). Između 600 i 800 milijuna ljudi imalo je priliku uživo pratiti Igre, a američki TV voditelj Johnny Carson može se pohvaliti da je prijenos otvaranja Igara na američkoj Zapadnoj obali odgođen na nekoliko sati kako njegov Tonight Show ne bi bio prekinut.
A sada malo o sportskom aspektu Igara. Nakon što je u Rimu, trčeći bos, postao prvi Afrikanac sa zlatnom medaljom, Etiopljanin Abebe Bikila postaje i prvi maratonac koji je obranio zlato. Doduše, ovaj put u tenisicama. Američki sprinter Bob Hayes osvaja zlato na 100 metara, ali postavlja i danas aktualni rekord u dionici od 100 metara s 8,5 sekundi koliko je trčao kao anchor relay, tj. posljednji trkač štafete 4 x 100 metara. Australska plivačica Dawn Fraser osvojila je svoje treće uzastopno zlato u disciplini 100 metara slobodno, a Amerikanac Don Schollander osvojio je četiri zlata - 100 i 400 metara slobodno te u štafetama 4 x 100 i 4 x 200 metara slobodno. On je tada započeo i trend po kojem su plivači brijali cijelo svoje tijelo kako bi otpor vode bio što manji.
Baš kao što je to u Rimu učinio njegov kasniji ljuti rival Muhamed Ali, boksačko zlato u teškoj kategoriji osvojio je budući svjetski prvak Joe Frazier.
Sportašice i sportaši prvi se put natječu u džudu i odbojci. Odbojka, već tada popularna u Japanu, u finalu je donijela borbu Japana i favoriziranoga Sovjetskog Saveza u kojoj predstavnice zemlje domaćina uzimaju zlato bez izgubljenog seta. U džudu, očekivano, Japanci uzimaju tri zlata, ali ne i ono u apsolutnoj kategoriji u kojoj je zlato pripalo Nizozemcu Antonu Geesinku. Kao potvrdu japanske snage u borilačkim sportovima navest ću i Osamua Watanabea koji je, osvojivši zlato u hrvanju slobodnim stilom, zaključio svoju karijeru kao jedini neporaženi hrvač, pobijedivši u gotovo dvjesto borbi.
Iako je legendarna Larisa Latinjina osvojila šest medalja, prava zvijezda ženske gimnastike bila je Čehinja Věra Čáslavská koja je trima zlatnim medaljama i jednom srebrnom medaljom najavila smjenu na tronu kraljice gimnastike.
Kao zanimljivosti možemo dodati da je posljednji dan Igara Sjeverna Rodezija izborila punu neovisnost te su se njezini predstavnici kućama vratili u novu državu Zambiju, kao i da je konačno, zbog politike apartheida, zabranjen nastup predstavnicima Južne Afrike.
Poput Leni Riefenstahl i njezine Olimpije, japanski filmaš Kon Ichikawa, prateći natjecanja, snimio je dokumentarni film Tokijska olimpijada, no njegov film nije čisto bilježenje rezultata, već fokus zadržava na atmosferi i ljudskoj strani, fizičkim naporima, agoniji poraza i ekstazi pobjede. Prikazivan 1965. godine, postao je iznimno cijenjen i popularan, a do 2001. godine i anime Avanture male Chichiro bio je najgledaniji japanski film.
I dok se lagano približavamo 21. srpnju, nadamo se da će ove Igre predstavljati već sada predugo očekivani bijeg iz kaosa u koji je svijet utonuo posljednjih godinu i pol, baš kao što su to igre 1964. učinile s Japanom.
